Saturday, March 17, 2018

AJMO NA SLIJE


Nostalgija. Prvi i jedini pravi odgovor kad me pitaju a pitaju često s podignutim obrvama i simpatično podrugljivim smiješkom.
Nije im jasno.
Šta to tira muško odraslo dite od 30, 40 ili 50 godina da potroši para i para da bi opet lista tamo neki Minhen ili Meksiko prepun toliko čudnih frizura da je nevjerojatno da su nekad stvarno bile moderne.

Ka da neka fina teta masno plati stari broj Bravo magazina sa sve Tom Cruise, Patrick Swayze i Milli Vanilli na naslovnici.
Dobro, i Samantha Fox.

Nostalgija kažem. 
Eee sićan se toga...ko zna di je to sad ...mater bacila ...e da je to opet imat.
A volija bi.
I tako se vratiš.
A zapravo uopće nismo toliko nostalgični za samim slijama i albumima koliko za vrimenom kad je sve to bilo dio naših malih života i važno ništa manje od ocjena u školi. 
I sad ovako pola proćelavi i debeli a pola posidili i tanki mislimo da ćemo se vratit u te dane kad se srića mirila s brojem grbova koji bi izašli iz kesica.
I nije lako pobić od toga.
Jer svako parno proliće nas siti na to.
Baci nam mamac i čeka oćemo se uvatit.
Zalipit.
I dosta je da vidiš dicu na ulici kako se tapkaju i film se zavrti.
Opet si dite.
I to ozbiljno dite.
Igrač.

A karijere profesionalnih igrača slija su ka i one tenisača.
Traju 10 godina.
Od 5-6 kad si u stanju bit svjestan šta skupljaš pa do 15-16 kad je igranje slija već stanje za plakanje.
Ma lažem, i prije petnaeste je već kriminal se s tim bavit.
Već se ribe gledaju.
A gadno je ako te gledaju a sa slijama ugledaju.

Krajem 80-ih do sredine 90-ih ..vrime kad si još uvik nepogrešivo zna ko je ko u zgradi sa 250 stanova..vrime kad.dica nisu u kući a roditelji im ne minjaju slije poštom nakon dogovora na fejsu.
Dica su vani a roditelje zaboli za slije.

Ajmo na slije.
Lip je i balun . Lipe su i franje. I karte. I romani. 
I more. 
Al ide svjetsko ... slije su u điru.
Ne znam kako al je bilo tako da nikad nisam i nismo tapkali.
Bar ne u mojoj ulici i školi.
Nismo to igrali.
Već u susjednom kvartu su vridila neka druga pravila.
A kad si dite drugi kvart je Nova Gvineja.
Tamo se ide samo ako baš moraš.
Imali smo tri osnovne discipline.
Prva meni najdraža...zvali smo je "na lete".
Moglo je sudjelovat puno igrača al to bi obično bilo od 2-3 do 6-7 nadobudnih talenata.
Moglo se igrat sa ili bez dodatnog uloga.
Slije lete izbačene udarcem srednjeg prsta do neke crte ili češće zida.
I tako se stvaraju startne pozicije za ono šta slijedi.
Zadnji uzima sve slije i stavlja ih na dlan.
Ko je bija najbliži zidu taj prvi tuče.
Pa dalje redom.
Padaju slije na pod.
Slika neslika. 
Šta padne na sliku tvoje je. 
Šta ostane neosvojeno tuče idući igrač.

I koliko je samo tu bilo detalja, caka, finesa koje su odlučivale i definirale nečije umijeće i uspjeh...
Kojom rukom kojim prstom ispaljuješ sliju.
Da li je ona ravna ili je savijaš da dobije na aerodinamici.
Da li puše vitar i koliko jak i u kojem smjeru.
Da li je pod ispred zida hrapav i grub ili slije klize po mramoru .
Kolika je uopće udaljenost do zida.
Nekad samo metar nekad i pet.
Kako postavit slije na dlan.
Da li ga olabavit ili luđački ukočit.
Kako udarit.
Kako izbjeć sramotu da te usrid igre zovu na ruuuučaaak a deal je odavno pa' igra se "do gole kože".
Nema dobit dvi runde i idem ja doma.
A igrača je bilo svakakvih. 
Opako dobrih. S njima se ne igra ako i sam nisi takav.
Naivno loših. S njima si unaprid zna da ne moš izgubit. Samo je bilo pitanje koliko ćeš dobit.
Treći su bili predvidljivo prosječni. Opasni samo kad imaju ludo sritan dan.
Tada bi im samopouzdanje poraslo i već sutra bi sve izgubili.
A kad se gubilo bilo je i ljutnje i svađe. Svega je moglo falit al svađe ne.
Ma koliko bija mali ne smiš plakat za izgubljenim slijama.
A božesačuvaj zvanje roditelja i vrati mi moje slije .
Takvima se izricala dugogodišnja zabrana prilaska. 
Pogađate ... to bi uglavnom bila dica bogatijih roditelja šta je kod nas budilo još veći prezir.
Jer čemu tulit i revat za slijama kad će ti stari sutra kupit 20-30 novih kesica?
Mi obični smo bili sritni da ujutro prije škole uz kruv kupimo dvi .
Pet kesica je već bija luksuz.
I da, zvali smo ih kesice a ne paketići.

Druga disciplina je bila čista kocka.
Nikakvo umijeće ali zato je bilo uzbudljivo...
" na tope "
To se igralo samo jedan na jedan.
Idealno da oba igrača imaju veće plikove duplih.
I da su oba kockarski neustrašivi.
Plik se podili u dva dila.
Jedan u desnu drugi u livu ruku.
I ovaj drugi pogađa na dnu kojeg plika je slija s većim brojem.
Čisti rulet.
I kažeš koliko ulažeš.
Tu 10. Tu 50.
Ako pogodiš toliko ti ovaj mora dat slija.
Ili ti toliko gubiš.
Postoji i očajnički ili suludi " tu sve " ali to druga strana može ali ne mora prihvatit.
Tu se za vrime igre igrači gledaju u oči baš ka u boksu prije borbe.
Napetost i nervoza . Strah.
Publika je uvik tu naravno da nagovara savjetuje kritizira smije se i hvata za glavu.
Ta igra definitivno nije bila za svakoga i pametniji su je izbjegavali.

Treca i najmanje zastupljena je bila " na poklape ".
Igrala se uglavnom za kišnih dana u zatvorenom.
U hodniku i razredu .
Ili u portunu zgrade.
Na skalinama . Ili sa stola ili stolice .
Bacaju se naizmjenično slije na pod i prvi koji uspije svojom poklopit makar i mm bilo koju od slija na podu uzima sve.

Tapkali nismo nikad.
A danas je to jedino šta dica igraju.

Ujutro prije škole. Za vrime nastave. Za vrime odmora. Nakon nastave isprid škole. Nakon škole na putu do kuće. Isprid kuće. U kući. Vani. 
Danas. Pa sutra. Svaki dan. Cili misec. Misecima. Cilo proliće. Cilo lito.
Slije slije slije.

Nostalgija kažem.
Onaj oblik tuge kad se istovremeno na licu vidi i osmijeh i sjeta...ponekad i suza.

Ka i slije.
Jednom se zalipiš al' teško odlipiš.

Ostanite zalipljeni.

Autor: Stjepan Svalina

No comments:

Post a Comment